U Simmelovom kriminalističkom romanu Može i bez kavijara glavni junak u pauzama radnje minijaturnom željeznicom distribuira hranu koju sam pripravlja uzvanicima za stolom (elaborirani recepti su sastavni dio knjige). U drugom štivu, u Hadrijanovim memoarima Marguerite Yourcenar imperator, navikao da mu ugađaju i smišljaju rijetka jela (primjer: pašteta od fazana), priželjkuje jednostavne stvari: grčko smolasto vino, kruh prošaran sezamom, ribe pržene na gradelama kraj mora, nejednako pocrnjele na vatri i začinjene ovdje-ondje hrskavim zrncima pijeska...
Između tih dviju krajnosti hranjenja (antagonizam u prostoru i jelovniku) nalazi se restoran “Mano”. Istodobno s tehnikom rotoskopije na filmu, popularizirane ovogodišnjom ekranizacijom priče Philipa K. Dicka A scanner darkly (redatelja Linklatera), dva arhitekta rade isto u prostoru “Mana”, u neposrednom susjedstvu shopping centara, šireći ideju centra grada. Uređen u skladištu klaonice kožare, u objektu od opeka izgrađenom u 19. stoljeću, restoran zadržava neke elemente povijesnosti zdanja (prema načelu intelligent designa). Hala je podijeljena na lađe zatečenim potpornim čeličnim stupovima (stupovi su tanki poput topovskih cijevi, korodirani), stari drveni prozori su obojani smeđom uljanom bojom, s perimetralnih zidova prosijavaju “plahte“ opeke ispod nove oplate kao nadinterpretacije prostora. Oplatom koja samo djelomično pokriva background (kompjutorskom terminologijom) prostor stječe četiri vertikalne fasade – dvije vanjske (otvorene) i dvije unutrašnje (kao kadar u kadru, odnosno volumen unutar volumena). Instalacije su samo prikrivene smještanjem u distancirani (spušteni) strop koji ne pokriva u potpunosti zatečenu stropnu ploču (spontanog, neukalkuliranog brutalističkog efekta: sirovi beton s tragovima udlaga) i niz betonskih greda bridova “podcrtanih“ smeđom uljanom bojom (kolorističke pružne forme). Uska opeka (na Hadrijanovom tragu – uska opeka karakterizira gradnju antičkog Rima, a ovdje je otkrivena otucanjem žbuke – registriranjem stanja stvari; selektivna tradicija) na zidovima prošarana je tragovima-gravurama bivših električnih instalacija kao “drugi sloj“ povijesti gradnje i njezine namjene… Kad bismo se bavili frenologijom ovog prostora, rekli bismo – kako prigodno: od klaonice do restorana s menujem za mrsokusce…